Kratak prikaz Goražda i Gornjeg Podrinja kroz historiju
Povoljni klimatski uslovi i geografski položaj pored rijeke Drine, plodno tlo, šumsko bogatstvo i druga prirodna bogatstva omogućili su da se još u davnoj prošlosti na području Gornjeg Podrinja razvije veliki broj naselja. Rijeka Drina uvijek je bila glavna saobraćajna arterija na području istočne Bosne, koja je povezivala primorje, Srbiju, Crnu Goru sa Sarajevom i drugim krajevima. Područje gornjeg toka rijeke Drine od prapovijesnih vremena nije bilo zaobiđeno od prisustva i kulturnog razvitka ljudskih zajednica.
Iako do danas nisu pronađeni materijalni tragovi paleolitskih ljudi na području Gornjeg Podrinja i doline rijeke Prače, iz činjenice da je u neposrednom susjedstvu (na širem sarajevskom području) dokazano postojanje više paleolitskih nalazišta moguće je pretpostaviti i boravak ljudskih zajednica u Gornjem Podrinju.
Prvi tragovi naseljenosti ovih teritorija potiču iz mlađeg kamenog doba(neolit) o čemu svjedoči veliki broj naselja. Do danas su sa sigurnošću evidentirana manja naselja neolitskih ljudi samo na dva lokaliteta situirana u gornjem toku Drine u blizini Goražda. Nekih 500 metara udaljen od obale Drine, na lijevoj strani, situiran je lokalitet Lug. Prema tipološkim i ornamentalnim karakteristikama sačuvanog keramičkog materijala i pronađenoj ženskoj figurici sa ovog nalazišta, neolitsko naselje Lug pripada kraju vinčansko-tordoške faze vinčanske kulture. Mlađoj fazi neolita pripadalo je drugo naselje, sa druge strane rijeke, na lokalitetu Popov Do, koje se na osnovu odlika keramičkog materijala kulturno veže za naselje u Lisičićima-Konjic.
Za razliku od spomenutih lokaliteta, za lokalitet Sopotnica kod Goražda postoje samo indicije da je i tu u mlađem neolitu postojalo naselje, međutim uslijed velike destrukcije izazvane naknadnim gradnjama iz rimskog doba i srednjeg vijeka, za sada ne raspolažemo sa čvršćim dokazima koji bi tu indiciju i potvrdili. Sudeći po položaju neolitskih lokaliteta i njihovoj kulturnoj pripadnosti, izgleda da je Gornje Podrinje bilo krajnja periferija rasprostiranja nosilaca vinčanske kulture, a kasnije i novodoseljenih nosilaca hvarsko-lisičićke kulture, a da je rijeka Drina predstavljala, «ugrubo», granicu između spomenutih neolitskih kulturnih i etničkih kompleksa. Slaba naseljenost ovog područja u neolitsko doba se mijenja u eneolitu i ranom brončanom dobu dolaskom sa istoka novih stočarskih populacija, vjerovatno nosilaca indoeuropskih jezika i dijalekata, koji neće zaobići ni prostor jugoistočne Bosne. Od eneolita za Gornje Podrinje su karakteristična dva osnovna vida nepokretne materijalne kulture-gradine i tumuli, što se zadržalo sve do mlađeg željeznog doba i uspostave efektivne rimske vlasti.
Kako sugerira raspored mjesta gdje su pronađeni eneolitski nalazi ( na sadašnjem nivou znanja) izgleda da je središnje porječje Prače bilo najviše interesantno za prve eneolitske indoeuropske skupine koje su se naseljavale ili kretale po dotada slabo naseljenom prostoru jugoistočne Bosne. U željeznom dobu konačno se zaokružuje fizionomija kontinuiranog kulturnog razvitka sada kao jedna originalna i osebujna pojava. Željezno doba je nosiocima glasinačke kulture donijelo toliki kulturni razvitak da već možemo govoriti o postojanju posebne glasinačke kulture starijeg željeznog doba. Osnovica glasinačke kulture starijeg željeznog doba je bio gornji tok rijeke Drine. U etničkom smislu nosioci glasinačke kulture starijeg željeznog doba su bili nesumnjivo ilirske pripadnosti, a u narodnosnom smislu Autarijati.
Najreprezentativniji i najbolje vidljiv primjer za proces društveno-političkog razvitka na autarijatskom području u VII. i VI. st. p. n. e. je «dinastija» kneževa čiji se centar nalazio u gradinskom naselju Ilijak. Pronađeno žezlo samo potvrđuje visoki autoritet koji je ova dinastija uživala između 650. i 550. god. p. n. e. a vjerojatno i decenijima kasnije na prostoru jugoistočne Bosne. Nije slučajno da je upravo srednji tok rijeke Prače, gdje se nalazi Ilijak, bilo mjesto koje je postalo prvobitni centar okupljanja autarijatskih zajednica. Ova oblast spada u jednu od najplodnijih oblasti u jugoistočnoj Bosni, i pored stočarstva podesna je i za intenzivnu zemljoradnju i sjedilački način života, pa je i intenzitet populacije oko Ilijaka i u Hrenovačkom polju morao biti izrazit. Sve su to bili uvjeti koji su omogućili da se tu razvije snažniji društveni organizam. Nažalost u toku IV. st. p. n. e. dolazi do postupne dekadencije autarijatske politije i glasinačke kulture starijeg željeznog doba i posljednje decenije ovog stoljeća označile su kraj njihovog postojanja. Nakon rušenja autarijatske politije Gornje Podrinje ulazi u mlađe željezno doba, a kultura tumula potpuno nestaje.
Kasnije se na ostacima Autarijatskih naselja nastavlja antički period i doba rimske uprave. Veće koncentracije nalaza nepokretnog i pokretnog materijala iz antičkog doba može se naći i južno od porječja Prače. Pa se tako južno od današnjeg Goražda nailazi na antičku kulturnu baštinu u zoni Ustikoline (ostaci rimske građevinske djelatnosti, rimski most, nekropola grobnih komora, kamenih spomenika, ostava novca), Cvilina (ostaci rimske građevinske djelatnosti, rimski novac), te dalje od Drine prema istoku na lokalitetu Crkvice, Kumjenovići. Usamljeno stoji nalaz rimskog kamenog spomenika na lokalitetu Crkvina, Kalac – Crkvina. Sjeverno od Goražda se nailazi na još veću koncentraciju nalaza antičkog porijekla u Donjoj Sopotnici (rimski kameni spomenik, ostaci rimske građevinske djelatnosti), Hubjerima (ostaci rimske građevinske djelatnosti), Surduku (ostaci rimske građevinske djelatnosti, nekropola), Slatini (ostaci rimske građevinske djelatnosti – prvi nalaz na lokalitetu Ciglana, a drugi nalaz na lokalitetu Ljebori) i u Odžaku u Kopačima.
U srednjem vijeku Gornje Podrinje je odigralo veliku ulogu u razvoju srednjovjekovne bosanske države. Već tada javlja se i fenomen o rijeci Drini kao granici, koja je kroz cijelo bosansko srednjovjekovlje bila i ostala istočna granica bosanske države. U srednjem vijeku Gornje Podrinje se prvo nalazi u sastavu raške države, a od 1376. godine do 1391. godine ovim područjem je vladao prvi bosanski kralj Tvrtko. Poslije njegove smrti ovom regijom upravljaju humske vojvode iz porodice Hranušića-Kosača. Srednji vijek, (i to posebno njegova kasnija razdoblja) je ipak bio onaj period kada ponovo oživljava jugoistočna Bosna, posebno porječje Prače i visoravan. Na stotine nekropola stećaka i desetine srednjovjekovnih utvrda i «gradova» prekriva ovo područje i čini se kao da su se vremena moći vratila. U ovom periodu na njemu se nalazi i središte jedne od najčuvenijih feudalnih oblasti srednjovjekovne bosanske države-baštine Pavlovića. Jedna od najznačajnijih nekropola stećaka nalazi se selu Kosače. Kada je riječ o Nekropoli stećaka u selu Kosače ona ima status nacionalnog spomenika. Nekropola je imala oko 35 stećaka (15 ploča i dva sanduka) a ranije i mnogo više. Nadgrobni spomenici su bili dobro obrađeni ali su vremenom djelimično oštećeni ili su utonuli u okolni teren.
U srednjem vijeku grad Goražde se prvi put spominje 1379.godine. Tada je ovuda prolazio trgovački put Dubrovnik-Niš, tu je bio trg, a dubrovački trgovci su izgradili svoje faktorije. Goražde je u to vrijeme bio značajan tranzitni centar u kojem se spominju mnoge privredne djelatnosti. Jedna od najznačajnijih bila je trgovačka djelatnost. Goražde nije bilo utvrđeno, ali je čitav sklop okolnih tvrđava omogućavao njegov nesmetan razvoj. Posebno je bila razvijena trgovina zlatom a, monopol nad ovim poslom na području Goražda imala je porodica Zlatarića.
U kulturnom pogledu najznačajniji događaj u srednjovjekovnom Goraždu jeste postojanje prve štamparije u Bosni. Prvu štampariju na bosanskohercegovačkom tlu osnovao je Božidar Goraždanin, nastojnik manastira Sv. Đorđa blizu Goražda, u zadužbini Hercega Stjepana, 1529. godine. Hram Svetog Đorđa, zadužbina Hercega Stjepana, bio je od svoga postanka (1447) najznamenitiji hram u Podrinju i cijeloj južnoj Bosni i duhovno sjedište toga kraja.
Osmanlije su goraždanski kraj zauzeli najkasnije do 1463. godine. Njihovo osvajanje srednjovjekovne Bosne donijelo je niz promjena. Osmanlije su postepeno uvodile svoj administrativno-politički sistem. Goražde se u to doba spominje kao nahija fočanskog kadiluka, a Foča (Hoča) je u XV stoljeću značajno varoško mjesto sa razvijenom zanatskom i trgovačkom djelatnošću, a u osmansko doba je jedan od najpoznatijih centara na Balkanu. Prvi spomen o Hercegovačkom sandžaku i njegovom sjedištu u Foči nalazi se u dubrovačkim arhivima, gdje se u februaru 1470. godine navodi da je sandžak-beg Hercegovačkog sandžaka sa sjedištem u Foči Hamza-beg. Ovaj sandžak je u početku podijeljen na tri manja upravna područja koja su se poklapala sa kadilucima. Tako se navodi i spominje i kadiluk Drina, a kadija je Eminudin 08.02.1472. godine. U sastav ovog kadiluka ulazilo je i Goražde. Kasnije će Goražde ući u sastav kadiluka Čajniče koji je od 1667. godine bio u sastavu Bosanskog sandžaka. Kroz cijeli Osmanski period Goražde nije imalo značajniju ulogu kao administrativno središte, nego je sačuvalo ulogu tranzitnog naselja- kasabe. Nasljeđe iz Osmanskog perioda i nije toliko bogato u odnosu na njegovu okolinu i susjedne gradove. Prema tapu tahrir defteri ili zvaničnom popisu Hercegovine, koji je nastao u decembru 1477. godine, mogu da se sagledaju stanje i broj domaćinstava u Goraždu 12 godina nakon njegovog ulaska u sastav turske države.
Ako se uzmu u obzir malobrojne starosjedilačke porodice, kakvim se smatraju Sijerčići, čiji su ogranci i Baščelije i Obarčani, veće naseljavanje muslimana u Goraždu počinje u XVII vijeku. Godine 1620. npr. u Goraždu je bilo 150 kuća i dva hana. U samom gradu nisu ostali sačuvani stari originalni epigrafski materijali. Od arheoloških spomenika najznačajnije mjesto pripada Turbetima porodice Sijerčića u zaseoku Odžak, pored Goražda koji su proglašeni nacionalnim spomenikom. Analizirajući putopisnu literaturu iz Osmanskog perioda Goražde se spominje na nekoliko mjesta. Tako Evlija Ćelebi spominje i most na Drini koji je prema njemu izgrađen 1568. godine. Njega je izgradio Ferhat-paša Sokolović, koji je postao prvi paša i prvi bosanski beglerbeg 1580. To je bio drveni most koji je nekoliko puta popravljan i obnavljan.
Godine 1730/1731. navodi se da je tadašnji bosanski namjesnik Ibrahim-paša sagradio još jedan most preko rijeke Drine. Međutim, taj most će biti srušen u vrijeme velike poplave 1736/37. godine. Izvori navode da je Drina te godine odnijela sve mostove osim mosta Mehmeda-paše Sokolovića u Višegradu. Ponovnu izgradnju mosta preko rijeke Drine u Goraždu uradio je Mehmed-paša Kukavica oko 1752. godine. O tome govori i Safet-beg Bašagić koji Goražde tada stavlja u rang palanke. Također, ukazuje na veliki značaj Goražda i Gornjeg podrinja kao vojno-političko-strateškog mjesta u 18. i 19. stoljeću podvlačeći da se posada koja je čuvala ovo područje u Samoboru održala sve do 1818. godine. Inače 18. i 19. st. je doba kada je Osmansko carstvo primorano voditi veliki broj ratova. Devetnaesto stoljeće u Osmanskom Carstvu je u unutrašnjo-političkom pogledu doba reformi. Te reforme uglavnom su bile usmjerene ka modernizaciji društva, vojske i uvođenju novog administrativnog uređenja države.
Do 1851. Goražde se spominje još uvijek u Hercegovačkom sandžaku, a onda je pripojeno Sarajevu. Godine 1865. Goražde se ponovo spominje kao nahija u okviru Foče koji pripada Bosanskom vilajetu. Godine 1870. imamo još jedan značajan podatak o Goraždu, a vezan je za gradnju još jednog mosta koji je sagradio bosanski valija Safet-paša uz priloge stanovništva. Najveći prilog dao je Derviš-paša Čengić(45 000 groša).
Ubrzo će na Berlinskom kongresu 1878. godine BiH ući u okvire Austro-Ugarske monarhije što će predstavljati jedno novo doba bh prošlosti. Taj događaj je predstavljao veliku promjenu za stanovništvo BiH koje je iz jedne islamsko-orijentalne kulture tada uključeno u okvir jedne moderne, birokratske, evropske države. Tada u BiH počinje process modernizacije što je uticalo i na samo Goražde i okolinu.
Iste godine kada je izvršena okupacija BiH, austro-ugarske trupe ulaze i u Goražde. Te 1878. godine u Goraždu je bilo 160 kuća, oko 60 trgovačkih i drugih radnji i 846 stanovnika. Te godine otvorena je pošta, 1901. bolnica, 1903. rasadnik za voće, a 1905. izgrađen je vodovod. Jedan od prvih podataka koji imamo iz ovog perioda o Goraždu vezan je za gradnju puta u periodu od 1880. do 1883. godine na relaciji Rogatica-Jabuka- Goražde u dužini od 26 kilometara. Ovaj put je sagrađen od rada mjesnog stanovništva. U samom gradu Austro-Ugarska gradi važnu kasarnu 1886. godine. Danas je to obnovljena osmogodišnja škola “Husein-ef. Đozo” (ranije O.Š. “Nikola Tesla”). Prema rezultatima popisa stanovništva iz 1910. godine u Goraždu je živjelo 1.196 muslimana, 433 pravoslavca, 233 katolika i 26 jevreja.
U takvom stanju uslijedit će Prvi svjetski rat u kojem je masovno stradalo stanovništvo Goražda i Gornjeg podrinja, posebno nakon Cerske bitke 1914. godine.
U periodu između dva svjetska rata BiH je uključena u okvire Kraljevine SHS, a od 1929. godine Kraljevine Jugoslavije u kojoj će izgubiti svoj državno-pravni kontinuitet koji će povratiti tek po odlukama II zasjedanja ZAVNOBiH-a 25.11.1943. godine u Mrkonjić Gradu.
U periodu između dva svjetska rata Goražde se spominje kao dio Drinske banovine (nakon 1929.godine) sa sjedištem u Sarajevu.
U toku Drugog svjetskog rata Goražde preživljava teške dane. Sam grad više puta prelazi iz jednih u druge neprijateljske ruke. Komadanje Jugoslavije i njena podjela negativno su se odrazile i na samo Goražde. U aprilu 1941. godine u grad ulaze njemačke i talijanske jedinice, vlast formiraju i jedni i drugi, a osim toga formirana je i vlast Nezavisne države Hrvatske (NDH). Kako je tada stanovništvo grada u nacionalnom pogledu bilo mješovito, opet se našla prilika za međusobno sukobljavanje. U tom sukobu najviše strada bošnjačko stanovništvo. Za vrijeme tog, genocida nad Bošnjacima, četnici su klali Bošnjake na goraždanskom mostu i bacali ih u Drinu.
Završetkom Drugog svjetskog rata ovdje se živjelo u nadi da se više nikada neće ponoviti strahote rata. Međutim, velikosrpski prohtjevi i planovi oko stvaranja takozvane “Velike Srbije”, doveli su do toga da Srbija i Crna Gora uz pomoć velike većine bosanskih Srba i cjelokupne JNA, aprila 1992. godine izvrši agresiju na BiH. U ovom ratu Goražde i stanovništvo grada našlo se u posebno teškom položaju.
Goloruko stanovništvo dželatima pruža otpor, kako ne bi doživjelo sudbinu Čajniča, Rogatice, Foče ili Višegrada. Grad je bez vode, struje i hrane. Jedini način da se dođe do minimalne količine brašna za porodicu bio je “Put spasa” do Grepka. A onda je i taj put bio presječen. Svaki dan blokade bio je presudan, svaki goraždanski dan bio je posebna priča. U vremenu neizvjesnosti, teških iskušenja i nezamislive patnje, Goražde je sačuvalo svoje dostojanstvo. Šta je sve grad izdržao ne može se ispričati, ali se sigurno zna da je svaki ratni dan u Goraždu posebna priča, svako dijete i svaki čovjek je živa historija. Most ispod mosta u centru grada Goražda, nastao u ratu radi zaštite od snajperskih hitaca, samo je jedno od svjedočanstava o hrabrosti i bogaststvu duha stanovnika ovog kantona, koji je, uprkos svemu, ostao nepokoren.
U vrijeme blokade grad nije umirao, nego je prkosio agresoru životom. Mada u teškim uslovima, radile su bolnice, škole i druge institucije.
Jedini bosanskohercegovački grad na Drini koji se uspio odbraniti u ovom ratu je Goražde i svi njegovi branitelji s pravom nose naziv heroji i sam grad je heroj. Ako se ovom doda i strateška važnost za BiH i Federaciju, onda Goražde sigurno zaslužuje veću pažnju, da se u njemu osiguraju uvjeti za bolji život i zapaženiji razvoj.
Pripremio: Admir Kurtović