Srednji vijek

Odštampaj stranicu

Autor teksta: Admir Kurtović

U srednjem vijeku Gornje Podrinje je odigralo veliku ulogu u razvoju srednjovjekovne bosanske države. Već tada javlja se i fenomen o rijeci Drini kao granici, koja je kroz cijelo bosansko srednjovjekovlje bila i ostala istočna granica bosanske države. U srednjem vijeku Gornje Podrinje se prvo nalazi u sastavu raške države, a od 1376. godine do 1391. godine ovim područjem je vladao prvi bosanski kralj Tvrtko. Poslije njegove smrti ovom regijom upravljaju humske vojvode iz porodice Hranušića-Kosača. Srednji vijek, (i to posebno njegova kasnija razdoblja) je ipak bio onaj period kada ponovo oživljava jugoistočna Bosna, posebno porječje Prače i visoravan.

Prvi spomen Goražda u pisanim historijskim izvorima je iz 1376. godine. Radi se o dokumentu koji predstavlja ugovor o prevozu robe između Dubrovnika do Goražda i iz Goražda u Dubrovnik.

“Ivan Ogrei iz Dubrovnika šalje za Goražde tri tovara soli. Karavan iz Dubrovnika za Goražde povjeren je Staveru Gradetiću iz katuna Kraislava Mrđenovića Burmasa, za cijenu od 12 perpera po tovaru. Također, Gradetić će u Goraždu natovariti tri tovara koža i dopremiti ih u Dubrovnik po cijeni od 3 perpera po jednom tovaru. Težina svakog tovara koža mora iznositi 400 libri”.
Zabilježeni podatak u kojem se navodi Goražde, nalazi se u seriji ‘Diversa cancellare’ u knjizi broj 24 na foliji br. 129, pisan 28. marta 1376. godine.

Goražde nije bilo utvrđeno, ali je čitav sklop okolnih tvrđava omogućavao njegov nesmetan razvoj. Posebno je bila razvijena trgovina zlatom a, monopol nad ovim poslom na području Goražda imala je porodica Zlatarića. U kulturnom pogledu najznačajniji događaj u srednjovjekovnom Goraždu jeste postojanje prve štamparije u Bosni. Prvu štampariju na bosanskohercegovačkom tlu osnovao je Božidar Goraždanin, nastojnik manastira Sv. Đorđa blizu Goražda, u zadužbini Hercega Stjepana, 1529. godine. Hram Svetog Đorđa, zadužbina Hercega Stjepana, bio je od svoga postanka (1447) najznamenitiji hram u Podrinju i cijeloj južnoj Bosni i duhovno sjedište toga kraja.

Ostaci srednjovjekovne tvrđave Novi nalaze se na lokalitetu Pavlovac,općina Prača. Cijelo područje na kojem se nalaze ostaci tvrđave koja je izgrađena krajem XIV ili početkom XV stoljeća i to od strane bosanske vlastelinske porodice Pavlovića. Današnje stanje pokazuje ostatke bedema koji postoje u dužni od oko 100 m, koji i danas impozantno djeluju. Tvrđava – grad sagrađena je na strmoj stijeni koja se diže iznad rijeke Prače, a bedemi su zarasli u bukovu šumu, koja joj daje i prirodnu zaštitu od prolaznika.

Samobor, tvrđava na Drini srednjovjekovna je tvrđava na području općine Novo Goražde, Bosna i Hercegovina. Stari grad Samobor u župi Pribud bio je jedan od omiljenijih rezidencijalnih gradova vlastelinskog roda Kosače. Spominje se u dubrovačkim dokumentima 1423 i 1435. Samobor je bio i jedan od glavnih gradova hercega Stjepana Vukčića Kosače. Spominje se i u poveljama aragonsko-napuljskog kralja Alfonsa 1444. i 1454. godine, kojom potvrđuje Stjepanu Vukčiću Kosači poimenice njegove posjede.

U kasno proljeće 1465. godine, osmanska vojska, pod komandom bosanskog sandžak-bega Isa-bega Ishakovića, prodrla je u zemlje hercega Stjepana i osvojila Samobor. Prema osmanskom popisu iz 1469. godine pripadao je vilajetu Hersek, dijelu Bosanskog sandžaka. Vilajet Hersek bio je, kao vojno-politička jedinica, podijeljen na dva seraskerluka, dvije vojne komande.

Po uspostavljanju nahija, postaje središte nahije Pribud ili Samobor, koja se spominje sve do 18. vijeka. U sudsko-administrativnom pogledu, ovaj vilajet je bio podijeljen na dva kadiluka: Drina i Blagaj. Nahija Samobor je pripala kadiluku Drina, koji je obuhvatao područje Gornjeg Podrinja, sa sjedištem u Foči. Između 1572. i 1582. izdvojilo se Čajniče iz nahije Samobor ili Pribud i fočanskog kadiluka. Osnovan je čajnički kadiluk u kome se spominju nahije Samobor, Pribud, Međurječje i Duboštica. Čajnički kadiluk se, 1667. godine izdvojio iz hercegovačkog i pripojen je bosanskom sandžaku. Početkom tog vijeka kadiluk Čajniče se opet nalazi u Hercegovačkom sandžaku.

Od zauzeća do 1832. godine, kada je utvrđenje napušteno, osmanlije su u njemu držali stalnu posadu na čelu sa dizdarom. U gradu su oko 1800.g. bila tri roda vojske: 20 mustahfiza (čuvari tvrđave, timarnici), 18 džebedžija (oružari) i nepoznat broj tobdžija.

Jedan očuvani top koji se čuva u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine u Sarajevu je sa tvrđave u Samoboru.

Područje Bosansko-podrinjskog kantona Goražde ima velikii broj nekropola sa stećcima, među kojima se izdvajaju one u Kosačama, Goršić-polju, Presjeci, Modrom Polju, Komranima, Vražalicama itd. Jedna od najznačajnijih nekropola stećaka nalazi se selu Kosače. Kada je riječ o Nekropoli stećaka u selu Kosače ona ima status nacionalnog spomenika. Nekropola je imala oko 35 stećaka (15 ploča i dva sanduka) a ranije i mnogo više. Nadgrobni spomenici su bili dobro obrađeni ali su vremenom djelimično oštećeni ili su utonuli u okolni teren.

Najveća nekropola stećaka na području Bosansko-podrinjskog kantona Goražde se nalazi na lokalitetu Goršić-polje. Nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine, koji je upisan na UNESCO listu svjetskog kulturnog naslijeđa. Do ovog značajnog lokaliteta kulturnog naslijeđa dolazi se putnom komunikacijom od Goražda do Osanice (M-20) zatim prema Ilovači do Goršić-polja (R-448a) ukupne udaljenosti od 31 km.

Prema svojoj brojnosti, rasporedu, raznovrsnosti i kvalitetu obrade stećaka važi za neprocjenljivo bogatstvo i predstavlja važan materijalni dokaz srednjovjekovne prošlosti na ovom prostoru. Nekropola svojim izgledom pokazuje da je urađena sa velikom preciznošću, tako da su stećci postavljani u polukružne redove koji se od vrha šire prema dnu. Iako je prošlo više od 500 godina od kada je nastala, može se sa lakoćom utvrditi da su stećci planski postavljeni. Rastojanje između stećaka je gotovo identično, s tim što njihov raspored ugrožava gusta šuma, čije je korjenje od stabla utjecalo na dodatno tonjenje i pomjeranje. Svi stećci su prekriveni debljim slojem mahovine, a njih oko dvadesetak je djelimično očišćeno. Na njima se nalaze ukrasi sa ljiljanima, jelenom, srpom, zvijezdama, a nalazi se i jedan stećak s natpisom.

Prikaz ljiljana na stećku Goršić-polje jasno ukazuje da je on urađen sa velikom vještinom i preciznošću, jer zauzima dominantan položaj. Urađen je da isključivo naglašava svoje postojanje, tako što je podloga na kojoj se nalazi izdigunta u odnosu na gornju površinu stećka. Jasno se uočava da je prostor na kojem je urađen tačno isplaniran i dobro osmišljen jer se niti i jedan detalj ljiljana ne izdvaja u odnosu na drugi. Početak ukrasa predstavlja pravugaonik iz kojeg izlazi glavna stabljika, koja se na sredini račva u tri tanje grane. Ovakav prikaz podsjeća na izgled čovjeka sa podiguntim rukama.

Galerija